Musa Ćazim Ćatić: Povijest moje Otadžbine

Musa Ćazim Ćatić: Povijest moje Otadžbine
19 Nov
2017

Iako je Musa Ćazim Ćatić pjesnik koji obilježava početak moderne kao stilske formacije, odnosno književnog pravca u bošnjačkoj književnosti,

on je u svojim prvim pjesmama nastavio sa rodoljubivo-patriotskim, odnosno folklorno-romantičarskim senzibilitetom već viđenim kod Riza-beg Kapetana Ljubušaka i Safvet-beg Bašagića, da bi u kasnijim pjesama postigao vrhunac svoga pjesništva ispisavši stihove “vječne ljepote”.

U okviru serijala povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine izdvajamo pjesmu Povijest moje Otadžbine.

 

Povijest moje Otadžbine

Evo te gledam zanesenim okom,

Pov'jest draga domovine moje;

Srce mi strepi, a desnica dršće,

Stranice svete prevrćući tvoje –

I duša mi se, puna poštovanja

Pobožno svakoj tvojoj rječci klanja…

 

Na javor-guslam’ u najslađem zboru

Tebe su vile moga roda vile.

I svaki spomen prošlosti nam slavne

K'o svet amanet u Te su nam slile,

Da svojim žarom sred našije’ grudi

Stari nam ponos i viteštvo budi.

 

O, knjigo slave! Ja u Tebi vidim

Junačkog Tvrtka i sve svoje pređe,

S handžarom oštrim u desnici snažnoj

Ponosnoj Bosni kako brane međe –

I poput smjelih divova i lava

Prsima štite svoja stara prava.

 

Ja vidim na tvom uzvišenom listu

Sva ona davna neumrla djela,

Što ih Sokoli, Pijele i Tire

Stvoriše, kad su uzdignuta čela

Najvećem carstvu na kormilu bili

I krv dušmansku potocima lili.

 

Ja vidim kako vrh krševa naših

Sunašce zlatne slobodice sije,

Junačka seka kako bratu svome

Niz jedra pleća turu-perčin vije,

A dična mati svog jedinca hrani,

Da Herceg-Bosni čast i ponos brani.

 

Ja vidim evo sve krvave vojne

I bojna polja i britke handžare

I alaj-bajrak, što se nebu vije

I Toke, što se na sunašcu žare

I bijesne ate, što k'o vihor lete

Ah, vidim svega iz prošlosti svete.

 

U tvome krilu! Tobom zaneseno

U grudima dršće mlado srce moje

Živijem žarom cjelivat bi htjelo

Tvoj svaki redak, svako slovce tvoje;

Na tvoje listove duša mi je pala,

O, sveto nebo mojih ideala!

 

O, naše slave ogledalo vjerno!

Daj rodu mome putovođa budi;

Svoje mu vatre ulivaj u dušu,

Svojijem dahom nadahni mu grudi,

Pa svjestan tebe neka smjelo brodi

Svojemu spasu i svojoj slobodi!

 

Zahrđo handžar dok o klinu visi

i svoju prošlost pokopanu sniva,

Moj narod neka laganijem perom

Budućnost ljepšu na tebi osniva,

U tebi gledeć’ ideale svoje,

Pov'jest drage otadžbine moje!