Bajramovanje u Vrhpolju prvonagrađena priča Huseina Buljubašića

Bajramovanje u Vrhpolju prvonagrađena priča Huseina Buljubašića
03 Nov
2017

Kulturno udruženje „Musa Ćazim Ćatić“ se zahvaljuje Huseinu Buljubašiću za učešće na književnom konkursu „Bajramske priče“, i čestita za osvojeno prvo mjesto.

Vi ste Huseine svojim učešćem omogućili realizaciju jedinstvenog književnog konkursa u regiji „Bajramske priče“, te svojim doprinosom obogatili bosanskohercegovačku književnost. Stoga Vam se iskreno zahvaljujemo i želimo Vam uspjeh u daljem bavljenju pisanim izražajem.

Bajramovanje u Vrhpolju

Ptica je bila sva šarena. Kao da je od cvijeća. Ne samo od cvjetova, nego i od listova sa cvijetnih stabljika. Osim pomalo kukurijek, cvijeće nije zeleno. A njoj se rep zelenio. Bio je vrlo dug. Od dužine i presavijen. Presijavao se u mnogo podboja zelene: od svijetle boje proljetne travice do tamne s homora. Vrat kao da je bio u nijansama plamena, a krila šarena poput livade zasute ljubičicama, visibabama, jagorčevinom, kaćunima. I sedlo je bilo udobno. Kao da nije od perja, nego od samo samog paperja. Kljun je bio kakav i bude kljun – između žute i narančaste. Kraj njega su počinjali oni crvenkasti ukrasi kakve imaju horozi i izgledaju poput hobera na horozu. Ovi su mnogostruko veći od horozijih, tako da je ptica i njima mahala. Kad bi se gledala iz daljine, podsjetila bi na avion dvokrilac. Letjela je onako kako bi dječak u sebi pomislio. Kad mu naumpadne da bi se vinuli u visinu, ona poleti uvis. Kad se, pri tome, uplaši da su preblizu Suncu i da bi ih moglo spržiti, zaželi da se sunovrate prema šumi. Pa da se, onda, najednom uzdignu i polete ravno. I ptica bi tako učinila.

Orhan se pitao što će mu ikako uzde u rukama i noge u uzengijama, jer je pomoći toga nije navodio. Valjda su mu trebale da bi održavao ravnotežu.

Kad je dječak pomislio na kuću, gotovo u istom momentu bili su nad selom. Kako je, samo, lijepo njegovo selo! Kao bi znao naslikati ovaj pogled, ne bi bilo ljepše slike. Opervažena grmljem i vrbama, rijeka Sana se zelenkasto plavila i plavkasto zelenila. S lijeve strane uz nju je sivkasta linija asfaltne ceste prema Sanskom Mostu. S obje strane raznolike zakrpe, uglavnom pravilnih pravougaonih oblika: neke, žućkaste, druge sivozelene, treće modrozelene, četvrte, opet, drukčije zelenkaste, zavisno od toga šta je na kojoj njivi zasijano.

Voćnjaci su izgledali poput zelenih cvjetova, onih kojih u stvarnosti nema u takvoj boji. A na mnogim mjestima ti zeleni cvjetovi, drveća, bili su nepravilno razbacani i kroz njih probijala crven. To je zato što se trešnje ne sade pravilno kao voćnjaci. Trešnje su razbacane: ovdje jedna, tamo jedna, a negdje i dvije u blizini. 

Čuvene vrhpoljske hašlame bile su u svom punom blještavilu, s tek prizrelim plodovima.

Naupmade Orhanu da nikad nije bio na krovu svoje kuće. I, ne časeći časa, ptica sletje na lastavicu, nedugu gredu koja je, u vrhu, spajala četiri krovne vode njegove kuće.

Ih, šta bi sad svašta odavde mogao pomisliti?! Recimo, da se – kao da je niz tobogan – spuza niz krov. Ali, dobro je da nije na to ni pomislio. Ptice lete. One se ne plazaju niz krovove. Ova njegova bi njega, da mu ispuni i takvu želju, zbacila iz sedla. Krov je visok i strm. Ko zna kako bi se proveo? Na šta bi pao i kako bi tresnuo? Mogao bi, od te šale, kao od šale slomiti vrat.

Bio je premali kad je na njihovoj kući drvena šindra zamijenjena crvenim crepljikama. Toliko mali da se tada, kroz tavan, nije mogao ni ispeti na krov. Ali, ostalo mu je u sjećanju da su se, na istom ovom mjestu na kojem sada sjedi, vihorili raznobojni bajraci, šareni, a bilo je i bijelih. Da je odozgo vikao grlati Ramo. I da su okupljeni oko kuće, sjedeći za hastalima s jelom i pićem, s radošću slušali šta će Ramo uzvikivati.

„Hvala ti, domaćine, koji si se pobrinuo, majstorima dar na šljeme donio. Sretno nam šljeme, a tebi na veselje! Širio, visio, kule gradio i Sinove ženio, šćeri udav'o! Na Ćabu otiš'o…“, pa se Rami znalo omaći da dovikne: „S Ćabe ne doš'o!“ 

To bi među okupljenima izazivalo prasak radosti. Bili bi veseliji nego kad potrefi doviknuti: “…S Ćabe se vratio!“ Nastala bi cika, vriska, sasula harmonika.

„To je bilo šljemensko veselje“, objašnjavali su mu poslije. I da se ono, na vjetru iznad krova, nisu lepršali šareni bajraci, nego su to komšije majstorima darove donosile u platnu i košuljama. I da bi se „šljeme vikalo“ ne samo onda kad je kuća građena, nego i kad je – poslije više godina – šindra zamjenjivana crijepom. I da je tako to radi čuvanja dobrih običaja, a i da se nađe razloga da bude više veselja, a ne samo da se tegli i rintači na njivama.

E, baš mu je, i zato, drago što sada sjedi na vrh krova, na toj sljemenoj gredi, s koje je vikao grlati Ramo.

Čak i od ljepote podsjećanja na to njemu davno sjećanje, ljepše mu izgleda ovaj pogled s krova. Nije mogao ni zamisliti da je ovoliko lijepo biti na krovu. Koja je to milina. Iako se, leteći na ptici, nagledao velikih ljepota šireg kraja i samoga Vrhpolja, ovo s krova mu je još ljepše. Prvi put vidi ovakav cvijetnjak ispred kuće. Uokviren uzdužnom ogradom, izgledao mu je kao komad ponjave kojim nena ukrašava neveliku sećiju ispred prozora kraj kojeg ona sjedi i povazdan gleda u avliju. Gleda, a zna se da je obnevidjela i da ne vidi dalje koliko do kašike kad je primakne ustima. 

Njihove krave Rumenka i Šarenka, pripete u dnu njive, bile su mu sada lijepe kao one naslikane u čitanci. Njihov veliki pas Rundo, svezan ispred svoje kućice, izgledao mu je ništa veći od njihove mačke Bjelice. Ona bi mu, da mu se zadesila u vidokrugu, odavde bila i manja od miša bijelog koji sreću dijeli u Cigankinoj kutiji na seoskom vašaru.

Ali, najviše se radovao tome što mu je kućna hašlama, koja je – kao da je insan ili makar drag hajvan – imala i ime Jaca, bila nadomak. Jedno njeno deblo izvijalo se spram krova otpozadi kuće i nudilo mu svoje sočne plodove. Nije ih morao brati. Samo primakne usne i trga trešnje ustima. Jednu, drugu. Mljac, mljac! Treću. Četvrtu. Tek su sazrile i nejma bojazni da bi mogle biti crvave. 

Koliko je puta maštao popeti se na ovu trešnju! Nikad mu nije uspjelo. Stablo je do račvanja bilo toliko visoko da su se i otac i braća mogla popeti tek pomoću drvenih merdevina.

I, sada, evo, to stablo koje ga je izazivilo od kad zna za sebe, mami ga svojom blizinom. Orhan se i prihvati podebele grane. Potom i zajaha na deblo koje se nadnosilo spram krova. Sad se sladio tako da je jednom rukom brao hašlame i skupljao ih u šaci druge ruke pa se onda odjednom zaspe s po tri, četiri ili i pet. Njam, njam! 

Tako, mamljen grozdovima trešanja, spuzavao je sve niže i niže niz deblo. Kad je dospio do onog mjesta odakle se stablo račvalo na više strana, više nije među lišćem. Tako ga je i mogla ugledati sestra Nevza. Namah je zavikala koliko je grlo nosilo, kao da viče Ramo sa sljemene grede:

– Eno Orhe na treeeešnjiiii! Babo, majko, eno Orheee! Mi ga svuda tražimo, a Orhan je bio na trešnji!

Izletješe svi iz kuće kao da su opureni vrelom vodom. Otac, majka, druga sestra – Hanifa, treća sestra – Ševala, prvi, treći i četvrti brat – Sajim, Jakub i Safet, a Hajmo je na školama u Sarajevu. Evo i nene, poštapa se.

Svi gledaju na razne strane. Niko prema trešnji. Kao da je ne znam koliko hašlama ima oko kuće, a nije samo jedna. I kako može biti da niko baš ne zna gdje je njihova trešnja Jaca?

– Eno jolpaza! – zavika obnevidjela nena i štapom pokazuje u pravcu gdje bi trebala biti Jaca, jer je nena jasno čula šta je Nevza vikala gdje je ugledala Orhana.

– E, vidi te, đe je ono?! Đe se uspentralo! I kako se pope uz onoliko stablo!? – zavika majka. 

– Djeco, brzo po merdevine! – vrisnu otac.

Trojica braće, Sajim, Jakub i Safet, kao jedan, a jedan je i bio dovoljan da donese merdevine – sjargaše se prema štali.

Otac se pope uz merdevine i snese dječaka.

– Hvala dragom Bogu da si zdrav i čitav! – kaza blago babo. 

Tako i ostali zatvoriše usta, spremna da se iz sveg glasa ospu po Orhanu, koji im je pokvario bajramski ugođaj jer su ga cijelo jutro, otkako se oac vratio s bajram-namaza, tražili svuda, a njemu ni traga ni glasa.

– Kud će nam veće bajramske radosti da Orhanu ništa nije bilo! – dopotvrdi svoje babo i pokaza rukom da se ulazi u kuću.

Zatim, u kući, otac reče da se sjede oko sofre za bajramski ručak.

Nakon što se hitre ruke i željna usta dogbrabiše prvih zalogaja, opet se javi otac: – Ako je ko zaboravio Bismilu, neka je i sad rekne. Ili u sebi ili naglas.

Svi rekoše naglas. Ako je ko i bio u sebi prije rekao, ne bi mu mrsko da se čuje i naglas.

Tek kad se svi lijepo najedoše i zahladiše đuzlemom i kad se vidjelo da je i babo dobre volje, da ga je zaista prošla odjutrošnja huja, usudi se Ševala upitati Orhana kako mu se uspjelo uspentrati uz visoko stablo.

– Nisam se ni popeo – kaza Orhan.

– Kako nisi kad te otac spustio pomoću merdevina?

– Nisam se penjao. Samo sam se spustio.

Ukućani, osim oca i nene, opet su otvorili usta – da nadoknade galamu u kojoj su osujećini ispod trešnje, ali se umiješa otac:

– Hanite! Ne može biti da laže. Istina je da se nije mogao popeti… Sine Orhane, kaži babi kako si se spustio niz trešnju?

– S lastavice na krovu. Zakoračio sa sljemene grede.

Samo su nena i babo ostali mirni. Ostali su stigli svašta nagovoriti Orhanu i o tome kako se pogotovo na krov nikako nije mogao popeti. Dok se ne javi babo i sve se utiša.

– Vidite da dijete ne laže. S vrha krova se lahko može zakoračiti na deblo… Orho, sine, kako si se popeo u vrh krova?

– Spustila me ptica.

Može biti da bi sad i otac zagalamio, ali se javi nena: 

– Pričalo se da ima takva ‘tica. I da se znala pojaviti samo o onim bajramima kad tek zriju hašlame. Odabere neko dijete iz sela i, kao bajramluk, pronosa ga po nebu. 

Otac se ne javi, ali majka ne odšutje:

– Majka, pusti te bablje gatke!

– Ja nisam baba. Ja sam ovoj djeci nena. I to o ‘tici nisu gatke! – kočeperi se nena.

– De, neno, nemoj… – umiješaše se i djeca.

– Nisu bajke, nisu. Ima ta ‘tica. Ja sam s njom bajramovao! – podviknu Orhan. 

– A gdje je ona sad? De nam je pokaži! – veli njegova mater.

Orhan se posage i pogleda kroz prozor.

U vrh vrha trešnje Jace stajala je velika, dotad neviđena ptica. Svi su je ukućani mogli vidjeti kroz prozor. 

Orhan pomisli da bi najbolje bilo da se njegova bajramska ptica vine u visine.

Utom ptica razmahnu ogromim krilima i vinu se prema Suncu.

 

Autor: Husein Buljubašić